ZORA, SRIJEDA, 3.SVIBNJA 1995   Piše: Anka Vujić UDBA: ZLOČINAČKI STROJ · U razdoblju od 1946. do 1990. godine ubijeno je šezdeset i sedam hrvatskih emigranata diljem svijeta · Zabilježena su dvadeset i tri neuspjela atentata, četri uspjele i dvije neuspjele otmice, te četiri nestanka hrvatskih emigranata. Povijest jugokomunističkih tajnih službi seže do početaka postojanja Komunističke partije Jugoslavije, čiji su članovi i dužnosnici bili u organiziranoj suradnji s odgovarajućim službama SSSR-a. Početkom II svjetskog rata nametnuta je Josipu Brozu Titu potreba asnivanja vlastite tajne službe. Stoga je Tito 10. kolovoza 1941. godine izdao uputu partizanskim odredima glede pitanja sigurnosti. Upute su bile opće naravi, a njihova glavna prouka glasila je da »izdajice i provokatore treba smjesta likvidirati«. Tek 13. svibnja 1944. godine Tito donosi odluke koje su omogućavale profesionalniji rad partizanske sigurnosno-obavještajne službe. Osnovano je i Odelenje za zaštitu naroda (OZNA) koja je pretežito obavljala poslove kontraobavještajne službe. Sva pojedinačna i masovna ubojstva koncem II.svjetskog rata i nakon njegovog završetka, posebice vezano za događaje poznate pod nazivom Bleiburška tragedija i Križni put, dogadala su se pod pokroviteljstvom i u režiji OZNE. Tim zločinima OZNA je na velika vrata ušla u moćni krvnički klub komunističkih tajnih službi na čelu s NKVD-om. U ožujku 1946. godine OZNA je, zbog sve većeg posla, razdvojena na civilnu i vojnu službu: Upravu državne bezbednosti (UDBA) i Kontraobavještajnu službu (KOS). KOS je 1955. godine preimenovan u Organ bezbednosti (OB), a UDBA1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS). OB je djelovao pri Saveznom sekreterijatu narodne odbrane (SSNO), a SDB pri Saveznom sekreterijatu unutrašnjih poslova (SSUP). Pri Saveznom sekretarijatu inostranih poslova (SSIP) formirana je Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), koja je kasnije preimenovana u Službu za istraživanje i dokumentaciju (SID). Radom tih službi koordiniralo se iz kabineta predsjedništva SFRJ. Organizacijska struktura OB bila je prilagodena ustroju JNA. Pri armijskim oblastima, garnizonima, pukovima itd., odnosno odgovarajućim jedinicama u mornarici i zrakoplovstvu, postojale su tzv. Kontraobavještajne grupe (KOG), dok je pri Teritorijalnoj odbrani (TO) djelovala tzv. Bezbednost teritorijalne odbrane. Postojala je i Vojnoobavještajna služba (VOS) koja je svoju aktivnost uglavnom razvijala preko vojnih misija i diplomatskih predstavništva SFRJ u inozemstvu. SDB kao civilna kontraobavještajna služba sastojala se od nekoliko uprava (odjela). Tri glavne uprave bavile su se: 1) unutrašnjim neprijateljem (nacionalizam, crkva itd.) 2) emigracijom (hrvatska, albanska itd.) i 3) stranim obavještajnim službama. SDB je svoju organizacijsku mrežu razvijala preko Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDB-a i njihovih ispostava. Ustroj republičkih centrala i centara SDB-a odgovarao je strukturi savezne SDB. SID je bila civilna obavještajna služba inkorporirana u strukture SSIP, te je operativno djelovala uglavnom preko diplomatskih predstavništava SFRJ u inozemstvu. Nakon okončanja masovnih likvidacija hrvatskih vojnika i civila OZNA je dobila zadatakorganiziranja progona, uhićenja pa i likvidacija onih Hrvata koji se nisu odrekli ideje hrvatske državne samostalnosti. Oni najsvjesniji i najhrabriji našli su se na vrhu oznine liste za odstrijel. U ovom feljtonu bit će navedene i opisane likvidacije hrvatskih političkih emigranata. U razdoblju od 1946. do 1990. godine ubijeno je šezdeset i sedam hrvatskih emigranata diljem svijeta. Zabilježena su dvadeset i tri neuspjela atentata, četri uspjele i dvije neuspjele otmice, te četri nestanka netragom hrvatskih emigranata. Tehnologija odlučivanja, organiziranja i izvodenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta može se razdijeliti u nekoliko razdoblja. Nekoliko godina neposredno nakon II svjetskog rata OZNA se nije previše trudila da prikrije svoja akcije. Sve je podređivala rezultatu. U razdoblju od 1950. do 1965. godine glavni cilj OZNI-nih »ofanzivnih akcija« bili su visoki ustaški dužnosnici, napr. dr.Ante Pavelić i dr. Branimir Jelić, te »otpadnici« iz vlastitih redova, npr. oficir JNA Zvonimir Kučar. Padom Aleksandra Rankovića i promjena koje suzbog toga nastale u represivnom sustavu u Jugoslaviji naglo se povećava brojotmica i likvidacija hrvatskih emigranata. U slijedećih pet godina, dakle do konca 1971.godine, ubijena su davadeset i tri hrvatska emigranta, petorica su slučajem priživjeli atentate, jedan je otet i dvojica su nestala. Na listu za odstrijel mogao je praktički doći svaki hrvatski emigrant koji nije krio svoje protu jugoslavensko usmjerenje. Crna serija se nastavila, naročito u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti Josipa Broza Tita. Trajala je do 1983. godine, odnosno ubojstva Stjepan Đurekovića, kada su neke strane države i njihove službe prestale blagonaklono promatrati udbinu zločinačku djelatnost. Procjena opasnosti nekog emigranta, kojom seincirala zamisao o njegovoj otmici ili likvidaciji, najčešće je dolazila od nadležnog operativca SDB zaduženog za tzv.obradu dotičnog emigranta. Šef centra SDB, ako je prijedlog procijenio opravdanim, tražio bi suglasnost republičkog vodstva SDB i samog republičkog sekretara. za unutrašnje poslove. On bi se prethodno savjetovao s vodstvom republičkog Saveza komunista i Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, tepredsjedništvom Socijalističke republike. Zatim je prijedlog išao na konačnu verifikaciju u saveznu centralu SDB, koja je tražila suglasnost odsaveznog ministra unutrašnjih poslova, a ovaj od Josipa Broza Tita. Do njegove smrti nijedna otmica ili likvidacija nije se smjela izvesti bez njegovaodobrenja. Nakon njegove smrti konačno odobrenje davalo se u tajništvu Saveznog saveta zazaštitu ustavnog poretka. Prijedlog otmice ili lik vidacije nekog hrvatskog emigranta mogao je, naravno, doći i iz vrha republičke ili savezne centrale SDB, ali i iz nepolicijskih odnosno političkih struktura, ako bi se tamo zaključilo da je takva akcija neophodna. U proceduru obavještajnog izvidanja, planiranja, organiziranja i izvodenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranata bile su najčešće uključene sve tri glavne jugoslavenske tajne službe. Ključnu ulogu igrale su, medutim, strukture pod kontrolom SSNO, koje su imale uvid u dogadanja preko svojih povjerenika u civilnim policijskim i državnopolitičkim strukturama. Osim toga, većina sekretara i podsekretara SSUP i SSIP te tajnika Saveznogsaveta za zaštitu ustavnog poretka bili su visoki vojni oficiri JNA, koji su na te funkcije dolazili direktno iz SSNO. Otmice i ubojstva hrvatskih političkih emigranata nazivale su se u žargonu jugoslavenskih tajnih službi »ofanzivnimakcijama« ili »specijalnim zadacima”. Financiranje tih akcija i, posebice honoriranje plačenih ubojica uglavnom se ostvarilo iz "crnih fondova" i preko određenih poduzeča u kojima su SDB i OB imali povjerljive suradnike, uglavnom na rukovodećim položajima, kao napr. u beogradskom Genexu ili zagrebačkoj Astri. *UBOJSTVA DR.IVANA PROTULIPCA Ne iznenaduje što je prva žrtva jugoslavenskog državnog zločinačkog stroja u inozemstvu bio dr. Ivan Protulipac, osnivač Orlovske i Križarskekatoličke organizacije za mladež u Kraljevini Jugoslaviji. Dr.Ivan Protulipac roden je 4. srpnja 1899. godine u Karlovcu (Hrnetić), gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Zagrebu je studirao pravo i bio promoviran učast doktora prava. Kad je 16.prosinca 1923.godine osnovan tirvatski orlovski savez u Zagrebu, dr.Protulipac je sa 24. godine života izabran predsjednikom svih hrvatskih Orlova. Na tom položaju je ostao do zabrane orlovske organizacije koncem 1929. godine. Početkom 1930. godine suosniva Veliko Križarsko Bratstvo, te je od 1931. do 1938. godine njegov predsjednik. Zbog svojih humanističkih i hrvatskih rodoljubnih opredjeljenja više puta je zatvaran u KraljeviniJugoslaviji i Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Dr. Ivan Protulipac ubijen je 31. siječnja 1946.godine u Trstu. Ime ubojice, koji je izvršio nalog neprijatelja hrvatskog naroda i Katoličke crkve, bilo je poznato odmah nakon ubojstva. Prema dokumentima koje le talijanska policija pronašla kod ubojice, dotični se zvao Gino Benčić, tada star 21 godinu, rodom sa Sušaka. Njegova osobna karta nosila je datum izdavanja 17. siječnja 1945. godine. Ti podaci suobjavljeni u talijanskim novinama koje su tih dana pisale o ubojstvu: »La Voce libera«, »Il Corriere di Trieste« i »Giornale Alleato«. Talijanska policija je ispitala Benčića i predala ga engleskim vlastima koje su tada kontrolirale Trst i okolicu. Nekako istodobno su jugoslavenske vlasti uhitile dvojicu engleskih časnika u pograničnoj zoni te su predložile zamjenu za Benčića. Engleska komanda je odmah na to pristala i tako se Benčić brzo vratio svojim naredbodavcima. O. Božidar Nagy, jedan od obnovitelja Velikog križarskog bratstva u Hrvatskoj, zapisao je o dr.Protulipcu: »Dr. Protulipac bio je već došao do Rima i bio je na sigurnom. Ondje je bio proveo dva mjeseca. Međutim, čuvši kako mnogi naši ljudi bježe vratio senatrag u Trst da pomaže našim Ijudima. Imao je namjeru osnovati i jedno transportno poduzeće od čije bi dobiti pomagao našim Ijudima. 1 stoga se slobodno može reći da je poginuo stvarno kao mučenikljubavi prema svome narodu« Dana 26. lipnja 1994. godine posmrtni ostaci dr. Ivana Protulipca preneseni su u Domovinu i sahranjeni u obiteljskoj dr. Ivana Merza na Mirogoju. Ove godine, 31. siječnja, pomoćni biskup zagrebački msgr. Juraj Jezerinac, služio je u crkvi sv.Jerinima u Zagrebu misu zadušnicu u spomen na 49. obljetnicu smrti dr.Protulipca. Tom prilikom je, medu ostalim, rekao: »Dr. Protulipac je živio u vremenu velikih ideoloških previranja kada suse mnoge kršćanske vrijednosti proglašavale zlima, a zle dobrima. Njegovo geslo je bilo da bez moralne i kršćanske mladeži nema prave budućnosti čega smo svjesni i mi danas«. - U sljedećem nastavku: Atentati na visoke dužnosnike NDH D. Jileka, A. Pavelića...  A  B  C natisni stran